
Da li će zgrade u budućnosti biti proizvođači, a ne potrošači energije?
Zgrade budućnosti sve češće postaju proizvođači energije zahvaljujući solarnim panelima, pametnim fasadama i sistemima za upravljanje vodom. Saznajte koliko je ovakav koncept realan, šta znači za postojeće objekte i kada se ulaganja zaista isplate kroz uštede i niže emisije CO₂
Ideja da zgrade više ne budu pasivni potrošači već aktivni proizvođači energije usporeno, ali postepeno prelazi iz vizije u praksu. Razlog nije samo zelena agenda, nego i čisti pragmatizam: troškovi obnovljivih izvora i pametnih sistema padaju, regulativa se zaoštrava, a tržište nekretnina sve više vrednuje energetske performanse.
Ipak, pred put ka „plus-energetskim“ objektima stoji nekoliko realnih pitanja: da li je tehnološki i ekonomski izvodljivo u širokom obimu, kako tretirati postojeći fond zgrada, koliko košta, kada se vraća uloženo i šta je sa vodom?
Gde smo danas: koliki je uopšte udeo zgrada u problemu
Zgrade, samo u fazi korišćenja, bez uračunate izgradnje, troše oko 30% globalne finalne energije i odgovorne su za oko 26% energetskih emisija CO₂, računajući i indirektne emisije iz proizvodnje električne energije i daljinskog grejanja.
Energetska potrošnja zgrada i dalje raste, iako se direktne emisije u nekim regionima smanjuju. Globalno, ukupne energetske emisije su prema zvaničnim podacima 2024. dostigle novi rekord, što pojačava pritisak da zgrade postanu deo rešenja, a ne problema.
Evropa postavlja rokove za zgrade bez emisija
U EU je u maju 2024. usvojen „recast“ EPBD (Direktiva o energetskim svojstvima zgrada) koji postavlja veoma jasne rokove – nove javne zgrade moraju biti „zgrade bez emisija“ od 1. januara 2028, a sve ostale nove zgrade od 1. januara 2030.
Definicija insistira na vrlo visokoj energetskoj efikasnosti i nultim emisijama fosilnih goriva na licu mesta, uz ograničene izuzetke. Ovaj zaokret praktično standardizuje budućnost u kojoj nova zgrada ne sme da podrazumeva kotao na gas i lošu izolaciju, već na oblogu koja štedi i sisteme koji proizvode i skladište energiju, a ne troše je.
Tehnologije koje omogućavaju „plus“ bilans
U praksi, plus-energetske zgrade kombinuju tri osnovna stuba: ekstremnu efikasnost (izolaciju, zaptivenost, pasivne strategije), lokalnu proizvodnju (najčešće solarni paneli, a ponekad geotermalne pumpe i solarne termalne kolektore), te pametno upravljanje i skladištenje (baterije, akumulacija toplote).
Odličan primer je norveški Powerhouse Brattørkaia, poslovna zgrada koja u proseku proizvede više nego dvostruko više električne energije nego što potroši dnevno, pri čemu višak napaja susedne objekte.

Ako je ovakav objekat moguće realizovati u zemlji na samom severu Evrope, jasno je da projekat ima još veći potencijal u zemljama sa više sunčanih dana.
Koliki je „penal“ na gradilištu i kada se vraća
Koliko sve to košta? Uz dobar projekat energetski pozitivne zgrade u nekim studijama pokazuju dodatnu investiciju od 0–10% u odnosu na „tipičan“ objekat. Neke analize pokazuju da se i bez ulaganja može stići do vrhunskog rezultata. Ključ je u tome da se efikasnost i proizvodnja planiraju od prvog dana, a ne naknadno.
Povraćaj investicije ne dolazi samo kroz niže račune, jer objekti sa izvrsnim energetskim performansama ostvaruju i višu tržišnu vrednost, bolju popunjenost i niži rizik budućih troškova usklađivanja s propisima.
Šta sa postojećim fondom zgrada?
Većina ljudi živi i radi u starijim objektima. Pitanje je kako najlakše podići efikasnost postojećih objekata. Da li je to energetska sanacija – dodatna (ili nova) izolacija, zaptivanje, zamena prozora, elektrifikacija grejanja kroz toplotne pumpe, solar na krovu i „pametno“ upravljanje.

Najnovije analize pokazuju da se ogromni padovi potrošnje mogu postići, ali da ekonomski povraćaj varira. Povraćaj kompletnog ulaganja procenjen je na oko 28 godina, što noje idealno, ali je i dalje prihvatljivo ako se uračunaju dug vek zgrade, komfor i cena energije.
Drugim rečima, da — postojeće zgrade itekako mogu postati „proizvođači“, ali u dva koraka: prvo se radikalno smanji potreba za energijom, pa se preostalo pokrije lokalnom proizvodnjom.
A upravljanje vodama?
Upravljanje vodama je druga polovina održivosti. Sakupljanje i upotreba kišnice za tehnološke potrebe (toaleti, navodnjavanje, pranje) smanjuje pritisak na vodosnabdevanje. Onsite sistemi za ponovnu upotrebu „nepitke“ vode (siva voda, kišnica, pa i tretirane otpadne vode) ulaze u standarde mnogih gradova i donose jasne benefite.
PROČITAJTE JOŠ:
Energetska efikasnost stambenih zgrada kroz decenije
Borba sa emisijom ugljendioksida – Bolje sprečiti nego lečiti
Da li je moguće proizvesti cement bez emisije ugljendioksida
Zeleni krovovi i retencione površine dopunjuju energetsku priču: smanjuju toplotna ostrva, podižu biodiverzitet i rasterećuju kanalizaciju pri pljuskovima, a istovremeno stvaraju hladnije mikroklime koje smanjuju potrebu za hlađenjem — dakle, indirektno štede energiju.
Koliko košta i da li se uloženo ikada vrati u praksi
Za nove zgrade, premija 0–10% uz dobar projekat i tender više nije izuzetak, već standard koji se podrazumeva. Kod renoviranja, ekonomska računica zavisi od početnog stanja i obima.
Delimične mere daju brži povraćaj, dok „duboka“ sanacija donosi najveće uštede i komfor, ali i duži horizont, jer se isplativost investiccije procenjije na period od 10 do 30 godina u različitim studijama.